Kada govorimo o phishingu obično pomislimo na zaražen računar, krađu kredencijala ili u najgorem slučaju skidanje novca sa tekućeg računa. To su uglavnom ishodi uspešnog phishinga u online okruženju. Međutim, phishing i socijalni inženjering nisu ograničeni samo na online, već mogu da imaju mnogo ozbiljnije posledice i na naš offline život.

Navikli ste da vam na IT klinici pišemo o phishingu iz neutralnog ugla, ugla posmatrača. Ovoga puta videćete kako phishing izgleda iz ugla žrtve.

U tekstu koji nam je poslao Aleksandar M. Anđić pročitaćete kroz kakve sve neprijatnosti možete da prođete ako se upecate.

Ispovjest: Kako sam postao žrtva socijalnog inženjeringa...

Autor: Aleksandar M. Anđić

Uzimajući u obzir činjenicu da je ova tema već svima dobro poznata i da smo u proteklom periodu o njoj vodili brojne diskusije, ovom prilikom se nećemo detaljno baviti pojmom socijalnog inženjeringa. Ipak, još jednom ćemo ponoviti šta on po definiciji predstavlja.

Naime, pod socijalnim inženjeringom podrazumijevamo niz precizno osmišljenih koraka, koji ne moraju uvijek imati negativne posljedice. Tačnije, sve zavisi od cilja koji se želi postići. Socijalni inženjering donosi benefit svom autoru, dok posljedice po metu mogu biti pozitivne ili negativne. Preciznije, radi se o procesu prenošenja informacija potencijalnoj žrtvi, sa ciljem da ona preduzme određene akcije, zasnivajući tehnike napada na ljudskoj ranjivosti i poigravanju sa nečijim emocijama.

Ovaj članak ima za cilj da skrene pažnju na činjenicu da jedna, naizgled, bezazlena situacija može prouzrokovati niz posljedica, koje mogu napraviti, blago rečeno, haos u životu osobe koja je žrtva. Uz to, ovo će biti još jedan od brojnih argumenata vezanih za neophodnost konstantnog podizanja svijesti zajednice o bezbjednom radu na internetu i sajber bezbjednosti uopšte, na svim nivoima.

Iako je priča vezana za drugu osobu, mog bliskog prijatelja, nastavak će biti pisan u prvom licu, baš onako kako je on istu prenio meni. U cilju zaštite privatnosti, imena lica i nazivi institucija neće biti eksplicitno navedeni.

Ovo je njegova istinita priča:

Pokušaću da iznesem detalje hronološki, kako bi se stekla kompletna slika o problemu u kojem sam se našao.

Jednog dana, primio sam, bez moje prethodne inicijative, e-mail od izvjesnog gospodina J. Z. iz jedne afričke države, koji se odnosio na uspostavljanje on-line saradnje na način da meni pojedinci šalju određenu sumu novca, ja zadržavam 10% za sebe, a ostatak šaljem dalje, nekoj sljedećoj osobi.

Iako sam po struci informatičar (tada tek završio fakultet), zbog trenutnog materijalnog stanja, svoje naivnosti, neiskustva i naizgled primamljive ponude da na lakši način dođem do određenih novčanih sredstava, prihvatio sam ponudu. Na ovaj korak sam se odlučio na osnovu vjernih kopija dokumenata koji su „predstavljali dokaz“ da je kompanija pomenutog gospodina sklopila ugovor sa FBI-om u Vašingtonu i da je sve potkrijepljeno zakonom. Ponudu sam prihvatio sa dozom sumnje, tražeći dodatno pojašnjenje. U međuvremenu, traženo je od mene da proslijedim svoje kontakt podatke (ime, prezime, kućnu adresu i broj telefona), što sam i učinio.

Zatražen mi je Yahoo! Messenger account, kako bi ostvarili bolju komunikaciju. U početku nijesam uspio da otvorim novi nalog, ali sam kasnije aktivirao neki stari i proslijedio mu Yahoo- ID na e-mail. Ostvarili smo komunikaciju i dopisivali se nekih 30-40 minuta. Nažalost, podešavanja na pomenutom programu nijesu automatski bila postavljena da se čuva konverzacija, pa nijesam bio u mogućnosti da sačuvam kopiju tog razgovora. Uglavnom, razgovor je vođen sličnom tematikom iz mail-ova, gdje sam dobio odgovor na samo neka od postavljenih pitanja (ne na sva). To mi je pokrenulo određenu sumnju u regularnost, nakon čega sam ipak poslao obavještenje da odustajem od svega i da ne želim da se bavim pomenutim poslom.

Međutim, nekoliko dana kasnije, službenik jedne renomirane globalne kurirske službe mi je na kućnu adresu dostavio veliki kartonski koverat, u kojem se nalazila mala bijela koverta (sa napisanim mojim podacima), u kojoj je bilo osam Travellers čekova u vrijednosti po 500€, respektivno. Dakle, ukupno vrijednosti 4000€.

Čekovi su bili bez deponovanog potpisa, bez ikakvog datuma i nijesu bili naslovljeni ni na čije ime. Dobio sam instrukcije da treba da unovčim pomenute čekove u najbližoj banci, stavim svojeručni potpis i da upišem datum.

Vođen instrukcijama, posjetio sam najprije poslovnicu najbliže banke, gdje mi je šalterski službenik, nakon konsultacije sa koleginicom, prenio informaciju da se kod njih čeka na verifikaciju čekova i do 30 dana, pa mi je najbolje da odem do druge banke, jer oni isplaćuju čekove odmah.

Pošao sam u poslovnicu banke za koju sam dobio preporuku, priložio čekove i pitao službenicu da li ih mogu unovčiti. Službenica banke me je tada upitala da li sam dobio još neku potvrdu sa deponovanim potpisom, pošto je primijetila da na čekovima ne postoji nikakva verifikacija. Kako nije bila u mogućnosti da učini bilo šta, uputila me je u njihovu glavnu poslovnicu. Pošao sam tamo i priložio čekove službenici banke. Nakon duže konsultacije sa kolegama, službenica mi je objasnila gdje na čekovima treba da upišem svoje ime, prezime i datum. Međutim, nakon što sam na svim čekovima upisao podatke i predao nazad čekove, ista službenica mi je objasnila da je, navodno, trenutno velika gužva u banci i da nije u stanju da mi ona izda novac, te da bih trebao poći u poslovnicu u drugoj ulici, jer je tamo „manja gužva“. Kažem „navodno“ jer je u trenutku kada sam bio na šalteru u banci bilo svega dva ili tri klijenta.

Ipak, otišao sam u poslovnicu (to je već treća poslovnica iste banke) i pristupio šalteru. Službenica kojoj sam se obratio se iznenadila kada je čula da me je njena koleginica uputila u njihovu poslovnicu. Priložio sam čekove. Obavila je par konsultacija sa kolegama i iznijela mi stav da pokušam da unovčim iste u drugim bankama, ili da ostavim kod njih na provjeru koja će trajati od 10 do 15 dana.

Kako je konstantno vršen veliki pritisak na mene da čekove unovčim i novac pošaljem putem Western Union-a izvjesnom gospodinu K. J., čije sam podatke dobio od J. Z., obišao sam filijale drugih banaka u centru grada. Dobijao sam različite odgovore službenika, kao npr.:

• banka uopšte ne unovčava Travellers čekove;
• banka uopšte ne vrši provjeru Travellers čekova, ali oni u tom trenutku mogu da mi unovče samo jedan od čekova (500€), što meni u tom trenutku nije odgovaralo;
• banka uzima Travellers čekove na provjeru i da provjera traje od 2-3 mjeseca i sl.

Tada sam zaključio da definitivno nešto nije u redu i da postoji mogućnost da čekovi nijesu validni. Kako sam bio „pod tenzijom“ da moram što prije poslati novac na određenu adresu, pošao sam, ponovo, u treću poslovnicu banke i predao čekove službenici banke na verifikaciju. Smatrao sam da je to jedini ispravni način da se provjeri validnost čekova, sa namjerom da ukoliko se utvrdi da su čekovi falsifikovani, prijavim policiji, radi sprovođenja daljih mjera.

Od službenice banke sam dobio informaciju da za 10-15 dana provjerim da li mi je novac pristigao na devizni račun u banci, koji sam u toj banci već posjedovao nekoliko godina.

Tako sam i učinio. Nekoliko puta sam provjeravao da li imam sredstava na deviznom računu. Dobijao sam informacije da su čekovi još uvijek u proceduri verifikacije i da budem strpljiv, da će me banka obavijestiti o ishodu.

Sumirajući utiske nakon prethodnih aktivnosti, shvatio sam da sam nepromišljeno prihvatio komunikaciju sa pomenutim gospodinom. Iz nekoliko navrata sam ga obavijestio da ću, ukoliko čekovi budu validni i uspijem da ih unovčim, vratiti mu kompletan novac koji mi je poslao i ODUSTATI od svega. Međutim, svaki put kada sam izjavio da ću odustati, J. Z. mi je predlagao nove solucije, zanemarivši moj prethodno izneseni stav.

U periodu kada je vršena verifikacija čekova, bio sam se sa porodicom na godišnjem odmoru. Moje misli su konstantno bile usmjerene na finalni ishod.

Takođe, između ostalog, dobio sam i prijeteći mail u kojem sam bio obaviješten da će mi na kućnu adresu doći agenti FBI-a i Dutch Yard Police-a zbog toga što još uvijek nijesam izvršio uplatu. Obrazložio sam mu da su čekovi još uvijek u proceduri verifikacije i da ću ga izvijestiti o ishodu čim dobijem informaciju od banke. Nakon toga, neko vrijeme nijesam uopšte primao email-ove. Ipak, početkom septembra sam ponovo upitan kada ću izvršiti uplatu.

Kako me banka nije obavještavala o ishodu verifikacije, nakon povratka sa godišnjeg odmora, otišao sam u poslovnicu i zatražio informaciju. Službenica mi je u tom momentu obrazložila da su čekovi falsifikati i da su proslijeđeni policiji, odsjeku za privredni kriminal. Takođe, službenica mi je dala informaciju da je policija već trebalo da me obavijesti o problemu.

Ispostavilo se da je u bazi podataka u banci zapisan moj stari broj telefona, koji sam koristio kada sam i otvarao devizni račun u banci, prije nekoliko godina, te da iz tog razloga nijesam obaviješten.

Nakon toga, otišao sam u instituciju koja je nadležna za oblast privrednog kriminala i obavio razgovor sa inspektorom za ovu oblast. Iznio sam mu sve detalje i obavijestio ga da mi ni u kojem slučaju mi nije bila namjera da se bavim bilo kojom vrstom kriminala.

Objasnio sam mu da sam čekove predao na verifikaciju iz najbolje namjere, da se utvrdi da li se pomenuti gospodin bavi falsifikovanjem i da, ukoliko se to obistini, prijavim policiji radi preduzimanja daljih mjera.

Nekako sam osjećao da je inspektor povjerovao u moju iskrenu priču, pa mi je ostavio mogućnost da do sjutradan otkucam Izjavu u svojstvu građanina i dostavim mu naknadno, zajedno sa svim dokazima koje posjedujem, a koji potkrijepljuju kompletnu priču, kako ne bih zaboravio nijedan detalj.

Uz sačinjenu izjavu, dostavio sam kompletnu e-mail komunikaciju sa J. Z., koju sam, na moju sreću, sačuvao, kao i veliku kartonsku i malu bijelu kovertu u kojoj su mi stigli čekovi. Izjavio sam da nikada nijesam bio u toj afričkoj državi, zbog čega sam dostavio kopije starog i novog pasoša, nikada nijesam osuđivan niti krivično gonjen po bilo kojem osnovu, kao i da prethodno nijesam imao iskustva sa bilo kojom vrstom čekova. Takođe, ponudio sam da donesem svoj laptop sa kojeg sam komunicirao, ukoliko je potrebno izvršiti forenziku.

Tom prilikom, inspektor me je obavijestio da će izjavu i kompletan dokazni materijal morati biti proslijeđen sudiji, nakon čega će biti odlučeni dalji koraci. Iskazao je mišljenje da se sa obradom predmeta neće žuriti, jer postoje predmeti koji imaju trenutno veći prioritet. Ali, svakako, da je mišljenja da ne bi trebalo da bude ikakvih problema i da se slični predmeti u većini slučajeva odbijaju kao neosnovani. Uz to, predložio mi je da obustavim bilo kakvu dalju komunikaciju sa J. Z. i da se ne obazirem na prijeteće sadržaje, jer je sada sve u rukama naših institucija i da mi oni garantuju bezbjednost.

Ove informacije su me značajno rasteretile i pružile mi mogućnost da se nadam najboljem ishodu.

Vrijeme je prolazilo, a ja nijesam dobijao nikakvu informaciju o predmetu. U međuvremenu, postao sam ponosni otac lijepog i dobrog dječaka. Kako smo bili podstanari i uslovi u iznajmljenom stanu nijesu bili na zavidnom nivou da bi tu boravilo novorođenče, promijenili smo stan i drugi iznajmili na drugom kraju grada.

Tada sam živio sa suprugom i sinom u zajednici sa mojim roditeljima, sa kojima sam dijelio sve dobre i loše stvari. Zapravo, oni su mi najveća podrška i oslonac u životu.

Igrom slučaja, promijenio sam i posao i počeo da radim u državnoj upravi po ugovoru, do raspisivanja oglasa za radno mjesto. Skoro čitavu godinu dana nijesam imao nikakvu informaciju o odluci po ovom osnovu.

Mislio sam: „Čim ne javljaju ništa, vjerovatno nema razloga da brinem. Nema ništa od toga.“

Krajem godine dobijam obavještenje od kolega sa posla da mi ugovor ističe i da je potrebno da pripremam dokumentaciju za prijavljivanje na oglas, koji će biti uskoro objavljen. Međutim, tada nijesam imao položen ispit za rad u državnoj upravi, pa sam prethodno to morao završiti. Samim tim, to je odložilo i raspisivanje oglasa za radno mjesto.

Sljedećeg jutra, u toku radnog vremena, dolazim u instituciju koja je bila nadležna za prijavljivanje ispita i prilazim prijavnici. Službenica policije mi uzima lična dokumenta na provjeru i pita koji je razlog mog dolaska. Zatim, predlaže mi da pođem do kancelarije gdje se predaju dokumenta, dok ona provjeri moje podatke. Vjerovatno je već tada shvatila da sam jedno od „interesantnih lica“, ali ja o tome ništa nisam znao.

Nakon što sam predao dokumentaciju, vraćam se na prijavnicu i službenica mi kaže: „Uđite slobodno ovdje, sjedite. Znate, malo duže traju ove provjere, pa Vas molim za strpljenje.“

Rekoh: „Nema problema, samo Vi završite svoj dio posla kako treba. Ja nikud ne žurim.“, podijelivši joj blagi osmijeh.

Sjedim i razmišljam... „Šta bi ovo, zaboga, moglo da bude?“ i u jednom trenutku shvatam o čemu može biti riječ... Međutim, čekam ishod i ne izjašnjavam se.

Poslije nekog vremena, službenica uzima radio stanicu i kontaktira drugog kolegu. Kaže: „Jesi li mi provjerio podatke za ovog momka?“

Sa druge strane se čuje: „Zadržite momka. Sada će neko od kolega doći.“

Ubrzo, u prostoriju ulaze četiri policijska službenika, od kojih dvojica automatski kreću ka meni polu-agresivno, sa namjerom da mi stave lisice na ruke. Tada ih treći službenik zaustavlja i kaže: „Stanite, pobogu, da prvo vidimo sa momkom o čemu se radi.“

Počinju unakrsna ispitivanja, kako bi saznali što više informacija od mene. Oduzimaju mi torbicu i pretresaju, vjerovatno sa namjerom da vide da li sam naoružan ili posjedujem neka nedozvoljena sredstva.

Zanemarujući prvu neprijatnost na koju sam naišao od strane policijskih službenika, trudim se da budem što staloženiji, kako ne bih stvarao dodatnu sumnju.

Kažem: „Mislim da znam o čemu se radi, jer očekujem već duže vrijeme informaciju. Predao sam na verifikaciju nekoliko čekova i to se nešto iskomplikovalo. Slobodno vi radite svoj dio posla, pa ću razgovarati sa nekim od vaših kolega o svemu što treba.“

U tom momentu se službenik okreće ka onoj dvojici policajaca koji su prvo krenuli ka meni i kaže: „Vas dvojica slobodno idite dalje. Kolega i ja ćemo momka povesti u centar bezbjednosti.“

Zatim, poteže svoj toki-voki i javlja kolegi sa druge strane: „Kolega, evo nas sa ovim momkom što je bila prijava malo prije. Sada ćemo ga dovesti tamo.“

Sa druge strane se čuje: „Kolega, da li Vam je potrebno pojačanje?“

Službenik odgovara: „Nema potrebe. Momak je sasvim normalan, ne pravi nikakve probleme. Možda je u pitanju samo neki nesporazum.“

Zajedno sa dva policijska službenika krećem ka izlazu i policijskom automobilu, sasvim opušteno, bez lisica na rukama. To je, ujedno, bio i prvi put da uđem u neki policijski auto.

Stižemo u centar bezbjednosti i u zgradu ulazim sa jednim od službenika. On me odvodi u jednu kancelariju gdje su bile dvije službenice, koje rade na obradi predmeta. Tada saznajem da je u februaru mjesecu podnijet zahtjev za sprovođenje istrage protiv mene, a da je sudija donio Rješenje o sprovođenju istrage u novembru tekuće godine. Uz to, kako sam promijenio mjesto stanovanja, nije bilo moguće da mi se uruči Rješenje lično, pa je za mnom raspisana crvena Interpol-ova potjernica.

Sjedim u ćošku kancelarije, već energetski istrošen zbog prethodnih dešavanja, nemajući informaciju o tome koji su dalji koraci i šta me u nastavku čeka. Uz krajnje korektan odnos službenica prema meni, dobijam informaciju da je u toku štrajk sudija i da ću morati da sjedim tu dok se ne završi. Nakon toga će me neko od kolega sprovesti kod sudije za prekršaje.

Prošlo je više od dva sata od kada sam došao u stanicu, kad u jednom momentu ulazi nepoznati policijski službenik i kaže: „Ajmo. Idemo!“

Krećemo ka izlazu i policajac mi pokazuje da idemo u suteren. Tačnije, krenuli smo ka podzemnoj garaži gdje su parkirana službena vozila. Očekujem da ćemo se odvesti do suda policijskim automobilom.

Međutim, službenik prilazi policijskom kombi vozilu – marici i otvara zadnja vrata. U nevjerici gledam i tražim polu-zbunjenim pogledom potvrdu da zaista treba da uđem u to vozilo. Kaže: „Upadaj! Idemo.“

Ulazim u maricu i sijedam na klupu desno. Unutra je mrkli mrak, osjeća se miris mokraće... Samo tračak svjetlosti dolazi sa krova, gdje se nalazi mali kružni ventilacioni otvor. Sa unutrašnje strane sigurnosna vrata – rešetke sa katancem.

Sud je od stanice udaljen svega 400-500m i očekivano je bilo da vožnja traje kratko. Međutim, službenik očigledno ide da „usput obavi neke privatne obaveze“. Tačnije, negdje usput u prednji dio vozila ulazi ženska osoba sa kojom on vodi razgovor razdragano. U dijelu u kojem sam ja se čuju glasovi muklo. Poslije nekog vremena, vozilo se zaustavlja i čuje se kako ženska osoba odlazi (službenik ju je, očigledno, prebacio do kuće).

Vožnja je, umjesto nekih 2-3 minuta, trajala oko 15 min. Uz to, malo je reći da je službenik vozio bahato, uz naglo skretanje i kočenje.

U mrklom mraku pokušavam da održim ravnotežu, da ne udarim u klupu i povrijedim se ili padnem na pod. Svjestan da ako bilo šta progovorim, samo može pogoršati moju trenutnu situaciju. Ne znajući šta me dalje čeka, pribojavam se da će omalovažavanje da se nastavi... Razmišljam o svojoj porodici, sinu... svojoj budućnosti... Kroz glavu mi prolazi mnogo različitih misli i...

U jednom momentu, vozilo se zaustavlja. Čujem kako službenik izlazi iz vozila i naglo otvara zadnja vrata. Prvi šok za mene je bila svjetlost koju sam ugledao poslije višeminutnog boravka u mrklom mraku. Drugi, mnogo teži, je bio što me na izlasku iz marice na obližnjem autobuskom stajalištu dočekalo više od 15 ljudi, koji su radoznalo „piljili“ u mene...

Ulazimo u sud i službenik me vodi do kancelarije gdje se nalazi sudija. Pokazuje mi prstom na stolicu koja se nalazila ispred vrata kancelarije i kaže: „Sjedi ovdje. Odmori malo.“

Čekali smo da sudija završi telefonski razgovor i na red sam došao ja. Službenik me je uveo u malu kancelariju u kojoj je bio sudija i pomoćnica kojoj je diktirao presude.

Bez prethodnog razgovora sa mnom, počinje da diktira pomoćnici tekst kojim me okrivljuje da sam htio da za sebe pribavim korist unovčavanjem nelegalnih čekova u vrijednosti 8 x 500€ (ukupno 4000€). Gotovo da je iznio kompletnu presudu i okrivio me.

Vidjevši kuda sve to vodi, podigoh ruku i rekoh: „Ja se izvinjavam... Ako imam takvu mogućnost, volio bih da Vam u detalje ispričam o čemu se radi, pa nakon toga Vi možete odlučiti kako mislite. Smatram da nisam kriv. Nikad nisam u životu nikakav prekršaj napravio, a iz namjere da prijavim eventualnu zloupotrebu policiji, došao sam u situaciju da sam okrivljen. Ja ću Vam sve ispričati kako je bilo, po redu.“

Sudija mi je pružio mogućnost da mu ispričam sve šta sam htio, a onda je uzeo u ruke Izjavu koju sam više od godinu dana prije toga predao policiji i počeo da me unakrsno ispituje. Pokušavao je da pronađe detalj koji bi bio kontradiktoran sa datom izjavom. Nakon pitanja i odgovora na dosta pitanja, okrenu se ka pomoćnici i reče: „Briši sve to što smo prethodno naveli. Kucaj ovako...“

Donio je odluku da se istraga o ovom slučaju izvede detaljnije, a da za to vrijeme mogu ići kući bez ikakvih posljedica. Nakon što je pomoćnica otkucala kompletan tekst, sudija mi je ponovo pročitao šta je navedeno.

U trenutku sam osjetio olakšanje, jer sam uspio da uvjerim sudiju da zaista nijesam imao namjeru da se bavim bilo kojom vrstom kriminala.

Sada je atmosfera već bila opuštenija i bio sam u prilici da sudiji postavim dodatno pitanje: „Izvinite. Htio sam da Vas pitam nešto. U policiji su mi rekli da je za mnom raspisana crvena Interpol-ova potjernica. Je li to uvijek praksa, jer sam ja sve vrijeme bio ovdje u gradu?“

Sudija mi tada reče: „To jeste praksa, jer Vas nismo već duže vrijeme mogli naći na adresi koju ste naveli u Izjavi. Sada budite bez brige. Idite slobodno kući, pa ćemo Vas obavijestiti. I obavezno nam javite ako ponovo promijenite adresu i broj telefona, da Vas možemo naći.“

Tek tada mi je vraćena torbica sa ličnim stvarima.

Izlazim iz suda, u potpunosti istrošen. I fizički i psihički... Dezorijentisan. Radno vrijeme na mom poslu je odavno završeno, a ja nijesam imao mogućnost niti da se javim kolegama, niti da se javim ukućanima. Uzimam telefon u ruke i vidim „brdo“ poziva i poruka, uglavnom od supruge. Zovem je i kažem da se na brine ništa i da ću brzo doći kući.

Ni sam ne znam kako sam stigao do kuće tog dana... Ponižen, omalovažen... Preživio sam nešto što nijesam mogao ni da sanjam da će mi se desiti.

Stigao sam kući, ukratko mojima ispričao šta sam sve preživio i legao da spavam.

Sjutradan, u razgovoru sa svojim ukućanima, zaključio sam da ne smijem čekati i oslanjati se na bilo koga, već moram što je prije moguće angažovati dobrog advokata. Tako sam pozvao prijatelja koji mi je predložio advokaticu sa renomeom i zakazao mi sastanak kod nje.

Nakon što sam joj iznio svoj problem, obavijestila me je da je ona specijalista za parnične postupke. Može voditi slučaj, ali mi je ipak predložila neke od kolega koji su se više bavili „krivicom“.

Ispostavilo se da se radi o advokatima koji su radili na velikim predmetima u državi. Pažljivo su saslušali kompletnu priču, koju sam po ko zna koji put ispričao i postavili mi samo jedno pitanje: „Momče, jesi li ti unovčio bilo koji od tih čekova i uzeo novac?“

Rekoh: „Ne! Ni jedan cent!“

Na to su mi rekli: „Ne brini se onda. Znamo šta nam je činiti! Ovo bi trebao da bude lak predmet. Ti nam samo ostavi sve to od dokaznog materijala što imaš. Mada, uzećemo mi to od sudije. Ne brini se ništa. Idi kući i opusti se.“

Iz advokatske kancelarije sam izašao prezadovoljan, uvjeren da će mi ljudi pomoći da se ovaj „pakao“ konačno završi. Ponovo zatišje... Ništa se ne dešava... Funkcionišem bez ikakvih problema.

Krajem decembra sam položio i državni ispit, pa su se stekli uslovi da se raspiše oglas za radno mjesto koje mi je direktor institucije i namijenio.

Kako je pokrenut novi elektronski sistem, neophodno je bilo popuniti sistematizovano radno mjesto, a taj posao je upravo trebao biti moj. Oglas je objavljen, a moj zadatak je bio da prikupim potrebnu dokumentaciju. Krenuo sam od institucije do institucije i prikupljao dokumente. Između ostalog, potrebno je bilo pribaviti, u to vrijeme, dva dokumenta koji će potvrditi da nijesam osuđivan i da se protiv mene ne vodi krivični postupak.

Prvi dokument sam bez problema preuzeo, jer zaista nijesam nikada bio osuđivan. Međutim, kada sam došao u nadležni sud sa namjerom da dobijem potvrdu da se protiv mene ne vodi krivični postupak, zbog procedure koja je u toku, nijesam bio u mogućnosti da isti preuzmem. Samim tim, nijesam bio u mogućnosti da predam kompletnu dokumentaciju za prijavu na oglas.

Ovu mogućnost sam prethodno totalno smetnuo sa uma...

Vraćem se u svoju kancelariju i razmišljam šta da učinim... Oglas je raspisan zbog mene, a ja sada treba direktora nekako da obavijestim da trenutno ne ispunjavam uslove. Odlučujem da direktoru najiskrenije ispričam kompletnu situaciju, u nadi da će to pravilno shvatiti. Ne želim da iznevjerim njegovo povjerenje koje mi je ukazao.

Zovem sekretaricu i tražim prijem kod direktora. Ona me obavještava da trenutno nije tu i da će ga obavijestiti da sam ga tražio, čim stigne.

Sjedim, razmišljam... kroz glavu motam različite načine na koje ću direktoru saopštiti problem... Povremeno ustanem, pa prošetam kroz kancelariju...

U jednom momentu, neko kuca na vrata. Ulazi direktor i kaže: „Reče mi sekretarica da si htio do mene. Izvoli?“

Tada zaboravljam na sve verzije koje sam prethodno smišljao. Počinjem najiskrenije da pričam o problemu u kojem sam se našao. Poslije kratkog vremena, direktor me prekida i kaže: „Sve znam. Odmah su me zvali da me obavijeste još onaj dan kada su te priveli u stanicu.“

Ne pokušavajući da se previše pravdam, govorim mu da sam angažovao advokate jer nijesam ništa učinio loše. Uz to, obavještavam ga da je zbog prijave na oglas problematičan dokument o vođenju krivičnog postupka, na šta mi on odgovara: „Znaš, nezgodne su to malo stvari. Trebao si da paziš, jer ko zna sa kim imaš posla. Ali, ne brini se, poništićemo ovaj oglas, pa kada se predmet završi, bićeš u prilici da uzmeš taj dokument. Vjerujem, iskreno, da od toga nema ništa, jer su mi to potvrdili i ovi ljudi koji su mi javili. Do tad, ti ćeš bez problema da obavljaš te poslove, a za oglas ćemo naknadno.“

U trenutku sam osjetio veliko olakšanje, jer sam osjetio da direktor, bez obzira na sve, nije izgubio povjerenje u mene. Poslije nekoliko mjeseci, od advokata sam dobio obavještenje da je tužilac odustao od krivičnog gonjenja mene i da ću Rješenje dobiti poštom, na kućnu adresu.

Ne mogu opisati koliko sam srećan u tom trenutku bio... Agonija je konačno bila završena.

Čekao sam samo da dobijem poštom Rješenje, pa da mogu obavijestiti direktora da je sve u redu i da se ponovo može raspisati oglas za radno mjesto.

U međuvremenu, krenuo sam u susjednu državu sa svojom porodicom na veselje kod brata od tetke. Bila je to nedjelja. Ne razmišljajući da može biti bilo kakvog problema, prilazimo graničnom prelazu i dajemo dokumenta na pregled. Službenik granične policije redom provjerava i kaže: „Ostali su u redu, a ti ne možeš da pređeš granicu. Moraš da se javiš kod kolege ovamo u kućicu.“

I ponovo se osjećam poniženim, omalovaženim... odlazim u kancelariju kod drugog službenika koji mi uzima izjavu. U kolima, na suncu, sjedi moja čitava porodica i čeka ishod. Obavještavam službenika da se radi o predmetu za koji sam dobio obavještenje da je okončan i da još uvijek nijesam dobio Rješenje na kućnu adresu.

Čekali smo čitava tri sata na granici, jer je bio neradni dan, a procedura je morala da ide sljedećim redom: najprije sam morao da dam izjavu, da službenik istu faksom pošalje u centar bezbjednosti u najbližoj opštini, da oni proslijede centru bezbjednosti u glavnom gradu, da se glavni centar bezbjednosti obrati dežurnom službeniku u sudu, da sud potvrdi da je predmet zaista okončan i o tome povratno obavijesti glavni centar bezbjednosti, da centar bezbjednosti iz glavnog grada obavijesti centar bezbjednosti u opštini najbližoj granici i, konačno, da centar bezbjednosti u najbližoj opštini službeniku pošalje obavještenje da je sve u redu i da mogu preći granicu.

Nakon okončanja kompletne procedure, dozvoljen mi je prelazak granice. Kako ne bih imao problema prilikom povratka u zemlju, potrebno je bilo samo da pokažem taj izvještaj. I, zaista, nijesam imao problema prilikom povratka u svoju državu.

To je bila, ujedno, posljednja neprijatnost koju sam doživio zbog svih prethodno opisanih okolnosti.

Nekoliko dana nakon povratka u svoj grad, otišao sam u nadležni sud da provjerim zašto još uvijek nijesam dobio poštom Rješenje. Ispostavilo se da je koverta bila adresirana na staru adresu, pa nije moglo lično da mi se uruči Rješenje, iako sam sudiji dao novu adresu i broj telefona. Kovertu sam tada lično preuzeo na šalteru suda.

Neću kriti koliko sam bio oduševljen i koji sam duševni mir doživio kada sam, konačno, u ruke uzeo Rješenje kojim sam oslobođen krivice. Neću kriti i da sam koverat sa Rješenjem nebrojano puta ljubio...

Nakon toga, obavijestio sam direktora da je krivično gonjenje bilo neosnovano i dobio potvrdu da se protiv mene ne vodi krivični postupak. Oglas je ponovo objavljen, a ja sam nakon uspješno sprovedene procedure dobio Rješenje na neodređeno radno vrijeme.

Kasnije sam dobijao mnogo e-mail-ova slične sadržine, koje sam samo sa osmjehom zanemarivao. I moji ukućani su dobijali slične email-ove i pitali me za savjet kako da se ophode prema tome. Na to sam im samo postavljao jedno pitanje: „Hoćeš li da prođeš golgotu, kao što sam ja? Zaboravi na to. Ne pomišljaj da odgovoriš na takav e-mail.“

Da zaključimo...

Nepromišljen pristanak na „poslovnu saradnju“ je prouzrokovao niz neželjenih posljedica:

• Iako je u međuvremenu naveo da odustaje od ponude, na adresu mu je, ipak, osam čekova vrijednosti po 500€, respektivno;
• Kada je čekove primio, vršen je konstantan pritisak na njega da ih unovči i proslijedi novac dalje;
• Dobijao je email-ove prijetećih sadržaja, zbog kojih se nije osjećao bezbjedno;
• Prijavljivanje sektoru za privredni kriminal i davanje izjave;
• Podnošenje zahtjeva za sprovođenje istrage protiv njega;
• Donošenje Rješenja o sprovođenju istrage;
• Raspisivanje crvene Interpol-ove potjernice;
• Zadržavanje u prostorijama institucije gdje je predavao dokumentaciju za prijavu polaganja državnog ispita;
• Privođenje u centar bezbjednosti;
• Neprimjereno ophođenje policijskih službenika prilikom privođenja i transporta do nadležnog suda;
• Angažovanje na pronalaženju dobrog advokata;
• Nemogućnost da se prijavi na oglas za radno mjesto koje je njemu bilo namijenjeno, zbog ne postojanja mogućnosti preuzimanja potvrde da se protiv njega ne vodi krivični postupak pred organima;
• Neprijatnost prilikom predstavljanja nastale situacije direktoru u instituciji gdje je trebalo da započne radni odnos;
• Zadržavanje više od tri sata na državnoj granici zbog neažurnosti javne administracije da na vrijeme proslijedi i dostavi Rješenje o odustajanju od krivičnog gonjenja.

Kao autor ovog članka, smatram da je prethodna priča izuzetno poučna i značajna sa stanovišta edukacije, naročito mlađe populacije. Vjerujem da su i drugim osobama u našem okruženju pristizali email-ovi slične sadržine i da, nažalost, neki od njih dijele slično iskustvo, ali da o tome ne žele ili nemaju priliku da pričaju javno.

Ovo je u potpunosti istinita priča, ispričana od čovjeka koji je želio da ostane anoniman. Međutim, ni u kojem slučaju nije želio da priča ostane neispričana. Ovom prilikom mu se, još jednom, zahvaljujem!